Hrvatski Glas Berlin

piše: Slavica Sarkotić

Ponekad, obično poslijepodne, kad se sve smiri i kad boje vani postanu prigušenije, Neri se čini da živi u nekom drugom vremenu, a ne u ovom sadašnjem.

Neka slika, neki miris, dovoljan je za tu iluziju pomaknute stvarnosti.

Nekad je mogla sama izazvati taj efekt, vizualizirati stvari, slike, mirise i krajolike, ali sada više ne može. Pa se raduje tim bljeskovima kad dođu kao što se nekada, još do prije koju godinu radovala uživanju u tjelesnim dodirima, Ivanovim, naravno. Kad bi došli, ti bljeskovi užitka, jer nisu uvijek, ponekad se bračne dužnosti obavljaju rutinski.

Mi smo oni koji se kao djeca nismo uklapali.

Tu rečenicu pročitala je nedavno negdje, ne može se više sjetiti gdje.

Da, to sam ja, pomislila je tada, kad je to pročitala.

Nera se ne uklapa. Nikada se nije uklapala. Bila je mlada kad je popularno bilo imati obline, a ona ih nije imala ( ravna kao daska). Sad je u modi biti mršav i izgledati izgladnjelo,a  ona to nije. Sad je stara i debela i opet se ne uklapa.

Ali sad joj više nije ni važno.

Ivan ponekad misli da mu je sestra, ponekad da mu je majka.

Ponekad je zovne imenom i onda je Nera sretna.

Ivan ponekad misli kako još uvijek radi u svom uredu i naglas izgovara brojke i pojmove koje Nera ne razumije. Nera ne voli brojke. Nikada ih nije voljela. U svemu je bila dobra osim u matematici.

A danas su važne samo brojke. Sve se mjeri brojkama.

Za koliko ste prodali Opela, pitala je Ljubica ne misleći pritom ništa loše, vjerojatno.

Opela su prodali jer Ivan više ne može voziti, a Nera nikada nije naučila. Jedna jako velika greška u životu.

Kad si mlad misliš da ti je sve dostupno, odeš autobusom, netko te odveze, ali kad si star shvatiš važnost daljine i nedostupnost svega.

Ja ustvari nisam stara, razmišlja Nera. Tek sam prešla šezdesetu, gotovo da i nemam bora, jedino što sam debela.

Vi ste pretili, gospođo, rekla joj je mrka ortopedica.

A nekada ste bili tako lijepi, još je rekla. I : Što ste to učinili od sebe, gospođo Nera? pamtim vas vitku, sređenu.

A sad ste debeli i zato vas bole koljena. I lupkala je pri tome ta doktorica, visoka i vitka, srednjih godina, ali još lijepa, lupkala je prstom po tastaturi ne mogavši pronaći pravo slovo.

Neće valjda napisati da sam debela, pomislila je Nera.

Popijte čašu vode kad ste gladni. popijte dvije čaše. pijte vodu, nemojte stalno  jesti pa vas neće boljeti koljena.

Arthrosis…bla, bla, bla, dex. et sin. Obesitas.

Obesitas znači debljina. Nera to zna, dovoljno je godina provela radeći u zdravstvu.

Ili adipoznost. To isto znači da si debeo.

Biti debeo danas je gotovo sramota. Govore o uvođenju skupljih avionskih karata za gojazne ljude. Adipozne. Obesitasne.

Kad pređeš šezdesetu ionako te gledaju kao da smetaš, kao da ne bi trebao biti tu, kao da nekome zauzimaš mjesto.

Idi kući, uzmi papuče i novine, uvali se u fotelju, gledaj televiziju, prčkaj nešto, kao da govore oči službenice na šalteru dok mrzovoljno prevrće Nerine račune.

Ovdje je nula viška, gospođo. – kaže.

Ništica valjda, kaže Nera.

Molim, nervozno kaže mlada jako našminkana žena za šalterom pokazujući sada već visok stupanj uzrujanosti.

Napisali ste nulu viška, gospođo. Sad već povisuje glas.

Možete li to popraviti, skrušeno pita Nera, zar nisu ništice nevažne? ( ovo zadnje šapće u sebi).

Došla sam autobusom, kaže na glas. Biste li mogli to popraviti za mene, pa da uhvatim ovaj u pola dva, molim vas. ( kako ponižavajuće).

Trudim se gospođo, trudim, ali kad ste sve zabrljali…

Službenica žvače gumu, naušnice joj se klate do ramena.

Nemam naočale, rezignirano govori Nera pomirljivim glasom.

Uvijek ih zaboravim doma.

Djevojka prvi put podiže pogled i gleda Neru ravno u oči. pa se osmjehne s dozom simpatije.

Ima valjda nekoga takvog doma, baku možda.

Kad je Ivanu dobro gledaju slike.

Djeca su na njima mala, sretna, nasmijana, nose kantice u obliku slonića ili ribice, igraju se u pijesku na nekoj plaži, grade kule.

Ovo je Makarska, govori Ivan i pokazuje prstom i Nerino srce poskoči od radosti.

Makarska, bravo, da, to je Makarska, pogledaj crkvu, vidi hotele.

Morao si se dizati u cik zore da nam zauzmeš mjesto na plaži, sjećaš se?

Ivan klima glavom, stišće oči i u njihovim kutovima se pojavljuju dvije suze.

A ovo je Pag, Povljana, nastavlja on veselo dalje , radujući se njenoj radosti, dok prstom pokazuje dubrovačke zidine.

Listopad je i padaju listovi, govori Ivan.

Lišće pada, lišće, ispravlja ga Nera i odmah joj je žao što je to rekla.

Kakve veze to ima , lišće, listovi, svejedno je, glupost.

Još je on dobar, gospođo. Tako govori Ivanov liječnik. on ne obraća pažnju na njenu debljinu, jer on nije liječnik za koljena ni za dijabetes, on je liječnik za Alzheimera i slične bolesti, njega ne zanimaju njeni problemi s koljenima.…

više